Tip:
Highlight text to annotate it
X
NEPRISTOJNI LJUDI
Kada si bio dete, jesi li ikada kucao ljudima na vrata
i bežao? - Da. - Zašto smo to radili?
Ja nisam, ali znam neke koji jesu.
Jesi li ikada, dok čekaš da ti neko otvori vrata,
pravio smešno lice i držao ga do poslednjeg trenutka? - Ne.
Zdravo. Bilo nam je malo dosadno.
Zdravo, Debs. - Zdravo!
Pa, kako je to biti odrasli student? - Zaista sjajno.
Zreli student. Zreli.
Uvrnut osećaj! - Nosiš nove gaćice?
Ne vas dve, stanujete ovde gore, na spratu,
isto kao i nas dvojica, samo ste devojke. - Isto je.
Samo što se mi ne igramo "Ko poslednji povrati - pobednik".
Pa, kako ti ide domaći? - Mi ti ne zovemo "domaći".
Da li na času ikada ispaljuješ mastiljave kuglice?
Toni, prešla sam tridesetu, studiram psihologiju.
Ne igram se mastiljavim papirom.
Kako se onda relaksiraš? - Ne relaksiram se.
Mogu li da dobijem jedne, molim vas? - Ne.
Sve to studiranje je koješta, zar ne? - Hvala, Gari.
Sem psihologije. To je veoma korisno. - Ključno. - Presudno.
Ja sam sve što mi treba naučio na Univerzitetu Života,
Fakultet Komplikacija, Odsek stvarnog življenja.
Diplomu izdaje Komisija za teško sticanje.
Da, da... Bože, Gari, tako si sredovečan.
Sada ti samo trebaju džemper i papuče.
A, imaš ih! - Deb, zaista bih voleo da pomognem.
Mogu li nešto da te preslišam? - Zaista ne treba, hvala.
Ili bih mogao da ti zarežem olovke. Sve redom.
Ne koristim olovke. - Mogu da ti namežem torbu.
Nemam torbu! - Možemo da je kupimo.
Možemo zajedno da odemo po nju. - Toni, znam da bi da pomogneš,
ali sada imam nova interesovanja, novo društvo.
Neću da se motaš oko mene kao pudlica!
Izvini! - Pudlica? Lepo.
Slušaj... - Ne, ja sam pudlica. To je veoma jasno.
Druže, želiš li da te izvedem u šetnju?
Umukni!
Toni... - Nemoj. - Ne, Toni, stvarno...
Ne, ja sam pudlica. - Daj mi proklete novine! - Izvini.
Znači, nisam student, pa nisam dovoljno dobar za tebe.
Nisam to rekla. - Maturirao bih ja,
samo sam zaboravio da pošaljem obrazac!
Smem li da ih uzajmim? - Ne! - Nisam dovoljno pametan!
Moraću malo da razmislim o ovome.
Tada su zaista umeli da napišu melodiju, zar ne?
Reči ne, ali melodiju su umeli.
Bila je bajna ta iz "Sikers", zar ne? - Da.
Na bluzi nikada nije imala jaje niti mast od kobasice.
Još se sećam dana kad su se "Sikers" raspali.
Došao sam kući, Mardžori je bila uplakana, zagrlili smo se.
Naravno, posle su došli "Nju Sikers".
Ali oni su bili promukli. - Nikada nisu bili promukli.
Džordže, samo me uveri da nisam obučen kao ti.
Da. Sjajno izgleda. Meni svu odeću kupuje Mardžori.
Mogu da je zamolim da kupuje po dve stvari od svake.
Šta se to događa sa mnom?
Izvinite, Džordže. - Nisam ja Džordž, ja sam Gari!
Izvinite. - Pretvaram se u Džordža! - Baš lepo!
Nije lepo! - I kažu da gazda počinje da liči na svog psa.
To mi ne smeta, samo ne bih da ličim na Džordža.
Počeli ste i da govorite iste stvari kao Džordž.
Na primer, "opala" i "kako stojimo s keksom".
Nije istina. - I znaš reči svih mojih omiljenih pesama.
Mislim da je super što svi zajedno postajemo sredovečni.
E, vala, svaka čast!
Oduvek želiš da vodiš pab? - Da, još od...
Ne, ne želim. Nikada nisam želeo da vodim pab.
Mislio sam da ćeš da me pitaš želim li da vodim tombolu.
Znaš li šta volim kod pabova? - To što uđeš i popiješ piće?
Da, i to što svakakvi budu zajedno.
Ovde spiker razgovara s drvosečom,
a tamo zidar čavrlja s plemkinjom Džudi Denč.
Otišli su u toalet? - Ne, uopšteno govoreći.
Momak iz pivar je doneo one natpise koje si tražio.
Za vrata od toaleta možemo da biramo.
"LIKOVI, RIBE" - Otmeno, zar ne? - Jeste.
To baš i nismo mi, zar ne? - Ne.
Pre je za lokale s čistim toaletima. - Da.
Zdravo, Toni! - Zdravo. - Moji drugovi s predavanja.
Šta, studenti? - Dve čaše najjeftinijeg piva,
dve čaše vode... Šta ćeš ti, Debs? - Znam ja šta ona voli.
I ja ću čašu piva. - Dobro.
Ovo je Toni, moj sused. - Zdravo.
Jednom smo se mazili!
Davno. - Da, ali maženje je maženje.
Znači, svi ste studenti? - Da.
I ja bih maturirao, samo nisam poslao obrazac.
Zaboravio sam ga na sofi, pao je iza jastuka i raspao se.
Nisam znao da treba obrazac. - Jeste u našoj školi.
Jeste li primetili da su na prijemnom
pitanja sve lakša? Veoma su laka.
Funta devedeset i šest, molim. - Ja ću. - Ova tura je moja.
Plaćam čekom. - Dobro.
Grebator! - Da.
To je to, znači. Ode moja mladost. - Eh, da.
Jednog minuta učim šta za šta služi,
a idućeg u "Marksu i Spenseru" kupujem cipele za dede.
Idi u otmenije radnje. - Tamo je dobro,
možeš da vratiš robu ako se predomisliš.
Šta bi s onim drugim, lenjim lenjim danima,
kada se činilo da životu nikad kraja?
Poslić za džeparac, u čarape ti ušiveno ime.
Kamion s oranžadom dolazi svake srede,
a mi istrčimo s praznim bocama i dobijemo dva penija za svaku.
Kamion s oranžadom? Kad je to bilo, 1931-ve?
Ne bi mi smetalo da sam postigao nešto u životu.
Jesi postigao, ljubavi! - Šta to? - Razmišljam.
I pogledaj nas! - Šta nam fali?
Gledamo "Heti Vejntrop istražuje", eto šta nam fali!
Trebalo bi da gledamo nešto nasilno i odvratno.
Šta bi radio? - Ne znam... Nešto ludo, što nikada nisam.
Da tiho sediš u uglu i čitaš knjigu
i malo-malo pa podigneš pogled pametno komentarišući? - Ne!
Nikad nisam bio deo nečega. Čak je i Džordž bio član
Krojdonske folk-klub scene. Krstarili su Haj stritom
u ostrvljanskim džemperima.
Vratio si se ranije. - Da. Ken me je poslao kući
jer sam jednog Debsinog kolegu izazvao na dvoboj.
Hteo sam da kažem "pesničarenje", ali nikako da se setim izraza.
Baš su me iznervirali, izgubio sam svoje legendarno držanje
i prefinjenost.
Sad više nikada neću vratiti Debru. - To su samo studenti!
Nije pristupila verskoj sekti. - Jeste. Takvi su oni.
Sede zbijeni, zavijaju svoje upljuvane male pljuge
i izgledaju uobraženo i opako.
I ne daju ti da im se pridružiš!
Samo se šire, kao da "za stolom nema mesta"!
Trebalo je da imitiraš sir. - I jesam se ponudio.
Ali oni su uradili ovo... u stolicama.
Volim Debru. Hoću da spavam s njom. - Da, znamo.
Toni, jesi li radio lude stvari kad si bio mlad? - Da.
Kakve su bile? - Sjajne. - Zašto ih ja nisam radio?
Ne znam, druže. Možda si bio pritup.
Možda. - Ja sam ih mnogo radio.
Bio sam panker, novi romantičar, darker, čupavac.
I ja. - I ti?
Mora da si bio nešto. - Bio sam učenik, zatim pripravnik,
onda direktor, a zatim postao deo scene štrikane odeće!
Divno! - Lepo, da!
Idemo na rejv.
Vidi, druže. Novi znak.
Ma hajde, Kene, on mi je najbolji drug! - Nastavi, onda.
Dosta je bilo, sada prekidam.
Ludujmo, jer smo mladi i briga nas mnogo! Izvinite.
Slušaj, Gari... Nemoj pogrešno da me shvatiš,
ali grozno si obučen. - Ovo je klasnično odelo.
Poslednji put kad sam plesao u njemu, svirao je Lajonel Riči.
Mogao sam da biram bilo koju u kampu!
Mislim da je večeras pravi čas za mene i Debru.
Zamisli ovo: znojavi od plesa, popili po koje...
Izbezumljeni. - A moj "Horn" afteršejv izluđuje joj hormone.
Pogledaće me pravo u oko, ili u oba, i reći:
"Toni, ako odmah ne spavaš sa mnom, zvaću policiju."
Pravi si optimista, zar ne, druže? - Da.
Gari, ovo je Adam. Zajedno studiramo.
Zdravo, studente. - Zdravo.
A, to odelo! - Znaš kako kažu...
Zašto nosiš to grozno odelo? - Stil nikad ne izlazi iz mode!
Gari, celu noć ćemo plesati u vrućem skloništu,
ne idemo na dodelu nagrada za Najboljeg građevinca 1984.
Našao sam ovo na podu. Pomalo je seksistički.
Ne navaljujem, znate.
Možda je u pravu. Vidi šta još imamo.
Psi i Kuje ili Droce i Bilmezi?
Debs, šta će on ovde? - Adam je pitao sme li s nama,
nisam mogla da ga odbijem. - Ako on ide, ja ostajem ovde.
Toni! - Ne, ozbiljno mislim, Debs. Odluči se!
Gde smo?
Ovo je mapa grada Dijepa.
Vidi, Rimski put!
Ne, samo se mapa presavila.
Zanimljivo je kako se rejv iz gradova preselio
u predgrađa, pa čak i u unutrašnjost.
Po prvi put je industrija zabave, s malim "i",
dovela u pitanje urbanu prevlast. - Ma zaveži!
Nemoj, Toni. - Ne vidim zašto bi on sedeo pored tebe.
Stvarno nije pošteno. - Kakve to veze ima?
Onda pusti mene pored nje. - Ugrejao sam sedište.
Muka mi je ako ne sedim pored prozora. - Zanimljivo, zar ne?
O, Bože, još nešto "zanimljivo".
To potvrđuje naša saznanja o tome kako iracionalna psiha
određuje naše osećanje zdravlja. - O čemu on to sada?
Gari, kaži mi gde smo, pre nego što te umlatim na smrt
džepnim planom grada. - Ovime ću mnogo rizikovati,
ali čini se da smo na raskrsnici dva druma.
Šta je toliko iracionalno u vezi s mojom psihom?
Na samom staklu prozora očito nema ničeg
zbog čega bi ti bilo loše.
Napolje! Ja ću u sredinu.
Meni je muka ako nisam u sredini. - Dobro!
Brojim do tri. Ako ne... Ma, samo izlazi napolje!
Ma hajde, večeras smo u ludom provodu.
Dosta mi je. Vraćam se. - Dosta ti je? Vraćaš se?
Jesi li luda? Luđa od Ludog Brajana iz Ludograda?
Dva ujutru je! - Apsolutno ne! Sjajno se provodimo!
Dva sata je, a mi još nismo ni stigli tamo. To je u modi.
Pročitao sam jednom časopisu... ili tako nešto.
Mali savet: proveri gledaš li pravu mapu.
Ja sam dugo gledao mapu Dijepa. Katastrofalne posledice.
Vidim da se vas dvojica opet družite. Pažljivo.
I ja sam jednom imao nekoga u krilu dok sam vozio...
Ne mogu, stidim se. Ipak, to je bila devojka.
Ovo je to, zar ne? Vrhunac zadovoljstva.
Gde god bilo zabave, i mi smo tu.
Samo nam dajte mapu i mi ćemo je na kraju naći.
Za ime Boga!
Toni, ko ti je dao ove puteve? - Ken. - Idemo kući!
Ne!
Čekaj malo! Šta je ono tamo? - Zaustavi. Povratiću.
I ja.
Dobro mu je? - To je od prevelikog uzbuđenja.
Toni, hoćeš li da ja izvadim svoj ključ? - Ne!
Možda ne studiram ključeve i nemam 10 iz ključnih premeta,
ali znam da otključam vrata. - Koliko to obično traje?
Dosta, Toni! Otključaj vrata! - Stavite me u krevet, molim.
Šta je bilo? - Obeznanio si se. - Mrzim to.
Pola sata smo te tražili i onda te našli u uglu
kako pokušavaš da uđeš u sopstvenu cipelu.
Gari, ovde sam. - Zašto moramo u provod?
Šta fali čaju i televiziji? - Mogu li ja da pomognem?
Da, pusti "Kejdžagugu" da se vratim u život.
Odvešću ga ja u krevet. - Bezobraznice!
Sav sam bolan, da znaš. - Hvala na divnoj večeri, momci.
Otpratiću te gore. - Gore nema šta da se vidi. Polazi.
Imam neke knjige da... - Briši!
Toni, spusti Adama! Spusti ga!
Dođi gore.
Tako je bolje!
Skinućeš još nešto?
Ne još. - Vrsta ceremonije, zar ne?
Skidanje društvenih trica, vraćanje sebi.
Samo sam skinula minđuše. - Da.
Lepo smo se proveli. Kako ono beše piješ čaj?
U spavaćoj sobi.
Adame, imaš li šta protiv da ne radimo to? - Ne.
Tradicionalno seksualno nabacivanje.
Je li to odbijanje konačno ili samo međufazno?
Sem činjenice da ne razumem uvek šta pričaš,
mislim da se isuviše razlikujemo.
Jesam li zakasnio u vaš debatni klub?
Doneo sam zobene pahuljice i neke intrigantne knjige.
Zdravo, onda.
Ode?
Otišao je u raznošenje novina?
"Ginisova knjiga rekorda" i "Tone brod".
Kakva bi to opčinjavajuća debata bila.
Pa, šta nije u redu s njim? - Ne znam.
Verovatno je isuviše mlad i intelektualan za mene.
Na žalost, a zaista mislim nažalost,
s tobom verovatno imam više zajedničkog nego s njim.
Ne toliko zajedničkog.
Vrata moje spavaće sobe biće zaključana.
A ovo sam ja prvog dana na poslu.
Cakle ti se cipele! - Veoma se cakle.
I vidi sva ta penkala u gornjem džepu! Koliko ih je? - 17.
I dva lenjira. Ceo dan nisam mogao da skinem sako,
bio je pretežak. - Šta to radi tvoja mama?
Prska mi aktovku svetom vodicom, pomoć u karijeri.
I imaš psa na glavi. - Ne, to mi je frizura.
Frizure su tada bile takve.
Muškarci zato i ćelave, priroda ih sprečava
da isprobaju još groznih frizura.
Pogledaj me. Šta imam na sebi? - Liči na Doroti.
Ne ta. Ova. Kancelarijski maskenbal.
Prerušio sam se u Anteju. U to se više neću upuštati.
Kako tvoj mamurluk? - Malo bolje. - I moj.
Mislim da opet mogu da hodam i pričam u isto vreme.
Dugo će proći dok izađem iduću put. - Da.
Šta fali ostanku kod kuće i puštanju prave melodije?
Prave melodije. - I odmaranju uz fini čaj.
Dok pola zemlje luduje naokolo.
Mudri stari psi kakvi smo mi imaju dovoljno samopouzdanja
da uživaju u dostojanstvenoj večeri kod kuće. - Da.
Uz TV emisije o antikvitetima i baštovanstvu.