Ova slika "Vitruvijanskog čoveka"
uzeta iz Leonardovih skica
postala je jedan od najprepoznatljivijih
simbola renesanse.
Ali zašto?
To je običan crtež perom i mastilom na papiru, jel' tako?
Nije!
Da počnemo odgovor na ovo pitanje
matematičkim problemom.
Znam kako da izračunam površinu kruga.
Uzmem vrednost broja "pi"
i pomnožim ga sa poluprečnikom na kvadrat.
Takođe znam kako da izračunam površinu kvadrata.
Pomnožim njegovu stranicu sa samom sobom.
Ali kako da uzmem površinu kruga
i napravim kvadrat sa istom površinom?
Ovo je problem koji se često zove "kvadratura kruga"
i koji je postavljen još u antičko doba.
I kao i mnogim idejama iz antičkog doba,
i ovoj je dat novi život tokom renesanse.
Kako se ispostavilo
ovaj problem je nemoguće rešiti
zbog prirode broja "pi",
ali to je druga priča.
Leonardov crtež,
na koji su uticali spisi
rimskog arhitekte Vitruvija,
postavlja čoveka tačno u centar
kruga i kvadrata.
Vitruvije je tvrdio da je pupak
centar ljudskog tela
i ako uzmete šestar
i stavite jedan njegov kraj na pupak,
možete opisati savršen krug oko tela.
Pored toga, Vitruvije je prepoznao
da se raspon ruku i visina
skoro savršeno poklapaju kod čoveka
i prema tome se telo može savršeno staviti i u kvadrat.
Leonardo je iskoristio Vitruvijeve ideje
da reši problem kvadrature kruga metaforično
koristeći muškarca kao površinu za oba oblika.
Leonardo nije samo mislio o Vitruviju.
Bio je čitav intelektualni pokret
u Italiji u to doba
pod nazivom neoplatonizam.
Ovaj pokret je uzeo stari koncept
iz 4. veka, koji su razvili Platon i Aristotel,
zvani "veliki lanac života".
Ovo verovanje zastupa tvrdnju da je univerzum hijerarhija
koja podseća na lanac
koji počinje na vrhu sa Bogom
i onda se spušta nadole preko anđela
planeta,
zvezda
i svih oblika života
pre nego što se završi sa demonima i đavolima.
Rano u ovom filozofskom pokretu
mislilo se da je mesto čoveka u ovom lancu
tačno u centru.
Zbog toga što ljudi imaju smrtno telo
koje prati besmrtna duša,
imamo prikladno mesto koje deli univerzum na pola.
Otprilike u vreme kad je Leonardo skicirao
"Vitruvijanskog čoveka",
neoplatonista Piko de la Mirandola
je imao drugačiju ideju.
On je izbacio čoveka iz lanca
tvrdeći da ljudi imaju jedinstvenu sposobnost
da zauzmu koju god poziciju žele.
Piko je tvrdio da je Bog želeo
da bude sposoban da razume
divan i komplikovan svet koji je stvorio.
I zbog toga je stvorio čoveka
koga je stavio u centar univerzuma
sa sposobnošću da uzme koji god oblik hoće.
Čovek, po Piku,
može da otpuzi niz lanac i ponaša se kao životinja
ili da se popne uz lanac i ponaša se kao bog,
izbor je naš.
Ako se vratimo na crtež
možemo videti da menjanjem položaja
čovek može da ispuni nekompatibilne površine
kruga i kvadrata.
Ako je geometrija jezik kojim je univerzum ispisan
onda ovaj crtež izgleda kaže
da možemo da postojimo u svim njegovim delovima.
Čovek može da ispuni koji god oblik želi
geometrijski
i filozofski takođe.
U ovom jednom crtežu
Leonardo je uspeo da iskombinuje
matematiku,
religiju,
filozofiju,
arhitekturu
i umetničku veštinu svog doba.
Nije ni čudo da je postao ikona
za sva vremena.